''Nemam reč u svom jeziku da ti opišem današnji dan. Obilazeći
sva mesta danas razmišljala sam kako se osećam dobro sto ne provodimo puno
vremena zajedno. Nemam još uvek poverenja da vidiš moje padove. Ne verujem ni
da mi umeš da me držiš. Ne umem da delim išta ovih dana. Drži me samo neka
slika nepoznate šume i miris vlage u njoj, gomila kostiju i zemlja koja
strpljivo nosi sve u sebi. Eto tako. Stigla sam. Idem da spavam'' kaže Helena
najtišim glasom, dok u hodniku sporim pokretima odvezuje pertle i nežno odlaže
svoje čizme pored mojih. Još jedna jesen kao šansa za novu bliskost. Na
kuhinjskom stolu je zaspao mačak, utopljen izmedju dve šolje napunjene vrelim čajem.
Vreme je da izađem.''
Нема коментара:
Постави коментар